Epilog od stakla i magle
Nakon svega, tišina se nije srušila zbog njega, već zbog istine o njemu. Ovo je epilog od stakla i magle. O trenutku kada shvatiš da si se dopisivala sa čovekom koji ne živi život, nego ceo život igra ulogu, beskonačnu seriju manipulacija i begova.
Postoje dani koji počnu sasvim obično, u onoj naučenoj tišini koju gradiš mesecima, a onda se sve sruši jednim telefonskim pozivom. Ne njegovim. Pozivom o njemu.
Neko drugi izgovori reči koje paraju tu tišinu kao žilet. Čuješ priče o čoveku koji nosi isto ime kao onaj "tvoj", ali lik u toj priči je stranac. Loš čovek. Čovek koji ne živi život, nego igra ulogu, beskonačnu seriju manipulacija i begova.
Taj poziv me je prodrmao iz korena. Nije to bio samo nemir, bio je to onaj stari, škorpionski nagon da se prodre do srži, da se istina pogleda u oči, ma koliko bila ružna.
I onda, posle četiri meseca vakuuma, odlučim da prekinem tišinu.
Htela sam samo ljudski epilog. Htela sam da pitam: „Jesi li dobro?“. Jer u mom svetu, svako ima svoje razloge i svako ima pravo na tamu, ako ima hrabrosti da je prizna. Verovala sam da je onih 1.278 dana zajedničkih misli zaslužilo bar mrvu istine.
A onda sam mu čula glas.
I u tom trenutku, magla se podigla, ali ne da bi otkrila smisao, već da bi ogolila prazninu.
Čula sam poricanje.
„To nisam ja“.
„To je neko drugi“.
„To je laž“.
Čula sam kako se maska čvrsto steže uz lice.
Nismo pomenuli nas, nismo pomenuli (moje) emocije, nismo pomenuli ono što je bolelo četiri meseca. Ostali smo na površini, tamo gde je on bezbedan, u svom „bla, bla“ svetu gde se ništa stvarno ne dodiruje.
U tom razgovoru sam shvatila najtužniju stvar - on je ceo jedna velika laž.
Ne mrzim ga. Čak ga i ne osuđujem onako kako bi drugi radili. Samo mi ga je žao. Žao mi je čoveka koji je mogao da bude prihvaćen sa svim svojim senkama, a izabrao je da ostane uloga u sopstvenom filmu. Izabrao je da bude neko koga moraš da žališ jer nikada neće osetiti slobodu iskrenosti.
Nemir me je pustio. Onog trenutka kada sam spustila slušalicu, znala sam. Praznina koju je ostavio nije bila rupa u meni, nego rupa u njemu.
Ali priča se tu nije završila.
Pružila sam običan, ljudski gest komunikacije, poruku sa pitanjem da li je zaista dobro? – ne kao spas, već kao prihvatanje. Mogla sam da ga prihvatim i takvog - ogoljenog, stvarnog, bez te teške šminke uspeha koje se grčevito drži. Ali on je izabrao bonton umesto bliskosti.
Odgovorio je uvredom upakovanom u pravila o „vremenu slanja poruka“.
Zaboravio je, prigodno i selektivno, da mu nekada nije smetalo da on meni piše i u tri ujutru, tražeći pažnju koju je tada dobijao bezuslovno.
Izabrao je da me optuži za „nakon svega“, pokušavajući da me ubedi da ono što čujem sopstvenim ušima nije istina. To je onaj trenutak kada shvatiš da se ne dopisuješ sa čovekom, već sa njegovim oklopom.
Da bi on priznao istinu, morao bi prvo da pogleda u ogledalo, a tamo je mrak koji ga plaši više od jedne poruke u kasni sat.
Zato će moja poslednja rečenica biti hladna i mirna.
U pravu si, bonton i fasada su bitni. Drago mi je da si dobro i da 'nakon svega' bar nemaš problem sa sobom.
Ono što je nekada bio zajednički kod, sada je samo mrtva tačka u prostoru.
Zatvorena knjiga. Neka on čuva svoj bonton. Ja ću čuvati svoju istinu.